male price o velikom svijetu

ponedjeljak, 24.09.2007.

Crna Gora III, turizam kakav smo zaboravili

Ova 2 tjedna bila su raspoređena ovako nekako: nedjelja - utorak Durmitor, srijeda - srijeda Budva (s Albanijom) i četvrtak - subota mali intro u Prokletije, s povratkom u Žabljak za rafting na Tari.
Za divno čudo, sve je išlo po planu , pa smo tako u srijedu spakirali naše stvari i krenuli put Plava. Plan vožnje je bio iz Budve do Petrovca na moru, pa zatim preko Skadarskog jezera do Podgorice - Kolašin - Andrijevica - Plav.

ljubičasto je cesta kojom smo išli, Plav je zelen



Čim smo okrenuli u unutrašnjost, počinje neizbježan uspon prekrasnom cestom uz još krasnije poglede.



Mene je veselilo što ćemo mostom prijeći Skadarsko jezero, kojega se ja inače sjećam samo sa kartica od Monopolya smokin.



...Sa površinom od 370 do 530 km2, zavisno od vodostaja, predstavlja najveće jezero na Balkanu. Crnoj Gori, pripadaju 2/3 jezera dok je 1/3 na teritoriju Republike Albanije. Crnogorski dio jezera sa priobaljem, površine 40.000 ha, proglašen je Nacionalnim parkom 1983. godine.

Samo jezero je kriptodepresija, što znači da se neki dijelovi njegovog dna nalaze ispod nivoa mora. Takva mjesta nazvana su sublakustrilčni izvori ili oka i ima ih oko 30.

Zahvaljujući prvenstveno očuvanju ekosistema i uslijed nepristupačnosti nekih dijelova jezera, naročito uz njegovu sjevernu močvarnu obalu, Skadarsko jezero je ''ptičji raj'' čak za 264 vrste ptica, od kojih su mnoge prorijeđene i ugrožene. U Europi rijedak kudravi pelikan (Pelicanus crispus) postao je zaštitni znak jezera i Nacionalnog parka.

Mnogobrojni kulturno-povijesni spomenici: arheološka nalazišta, manastirski kompleksi i utvrde, razbacani u širokoj lepezi u bazenu Skadarskog jezera, govore da je još u XIV i XV stoljeću ovo područje bilo značajno kulturno središte.

Izuzetnu grupu kulturnog nasljeđa čini tradicionalno narodno graditeljstvo, stara nenaseljena i zapuštena ribarska naselja, smještena na samoj obali Jezera, Raduš, Krnjice, Poseljani, Karuc, u kojima se nekada stanovalo i živjelo od ribarenja.


lopoči


Nakon Skadarskog jezera, prolazimo kroz Podgoricu, u kojoj je tih dana izmjerena najviša temperatura ikad, 44.8 stupnjeva C. Ako vam je poznat osjećaj kad otvorite pećnicu i zapuhne vas vrući zrak iznutra, isto tako je bilo i nama cool.

Put od Podgorice do Kolašina prolazi jednim od najimpresivnijih kanjona na svijetu, onim rijeke Morače. Zbog niskog vodostaja rijeka Morača u ovo doba godine izgleda vrlo pitomo, no rafting u proljeće je ovdje jedan od najekstermnijih i preporuča se samo najiskusnijima. Naš skiper na Tari nam je ispričao da je ovdje pred nekoliko godina slovenska ekipa raftera izgubila živote. Ponekad ljudi zaborave da je priroda ipak nadmoćnija od nas.



Prizori su čudesni,u dubini kanjona kristalno bistra rijeka, a cesta svaki čas nestaje ulazeći iz tunela u tunel. S jedne strane provalija, a s druge svod litica.




Duboke litice i brojni prirodni vodopadi koji se sa svih strana obrušavaju oko vas, ostavit će vas doslovno bez daha. Kanjon je dug 35 km, a na nekim mjestima je dubok 1000m.

Prolazimo kroz otprilike 30 tunela. Toliko ih je da nemaju ni imena, samo su numerirani. Meni je svaki izgledao kao da je ručno izdubljen. Svaka čast graditeljima thumbup



Ako budete u prilici, cesta Podgorica - Kolašin je must see cerek




Kolašin je grad koji su osnovali Turci u XVII stoljeću. Pored njega protječe uvijek nemirna rijeka Tara, kao i rijeka Morača, a sa svih strana okružen je planinama. Sinjajevina, Bjelasica, Ključ i Vučje unjedrili su ovaj mali grad. Kolašin se nalazi na 954m nadmorske visine i nudi odličan odmor, kako zimi, tako i ljeti. Posebnu atrakciju za turiste, predstavlja Biogradsko jezero koje se nalazi u Nacionalnom parku "Biogradska gora" koja je jedna od 3 očuvane prašume u Europi. Biogradsko jezero se nalazi na 1094m nadmorske visine, a oko njega su uređene pješacke staze.


Na žalost, nismo imali vremena da posjetimo jezero, ali u Kolašinu smo morali popiti kavu u ovoj kafani:


Od Kolašina do Andrijevice, vodi zanimljiva serpentinska cesta (u jako dobrom stanju). Jedino je malo otežano mimoilaženje s autima iz suprotnog smjera, no na sreću, cesta baš i nije prometna. Pa se zato krave slobodno prešetavaju preko nje cerek



S lijeve strane uživamo u pogledu na Bjelasicu, s desne na Komove ... bjutiful cerekcerekcerek i tako sve do prijevoja Trešnjevik na 1573 metara nadmorske visine; tamo je još jedan planinarski El Dorado i to savršeno uređen.






Plav se nalazi u podnožju planinskog masiva Prokletije, na izvorištu rijeke Lim. Smatra se da je ime dobio po rimskom imperatoru Flaviusu (Phlavius) u vrijeme kada je ovo područje bilo pod Rimljanima. Priroda je ovu oblast obdarila raznolikošću pejzaža. Plav obiluje jezerima od kojih je najpoznatije Plavsko jezero, ledenjačko jezero, jedno od najvećih i najljepših na ovim prostorima. Hridsko i Visitorsko su planinska jezera, a Visitorsko je specifično po svom plutajućem otoku. Plav se moze pohvaliti i kraškim vrelima od kojih treba izdvojiti Alipašine izvore i Oko Skakavica. Kulturno nasljeđe Plava je raznovrsno: Stara knjižnica, Stara džamija, crkva Sv. Trojice u Brezojevici, Redžepagica kula i džamija Sultanija samo su dio bogate kulturne riznice ovog grada.


O “plovećem ostrvu” na Visitorskom jezeru u narodu ovog kraja postoji legenda, koja je djelomično i istinita.

Veoma davno, kraj jezera su čuvali stoku Tračani. Da bi je preko noći sačuvali od napada vukova i drugih zvijeri, sagradili su od isječenih stabala poveći splav.Na njemu su uveče čuvali i sakupljali stoku i sa njom se, na splavu, otiskivali dalje od obale. Stoka je nađubrila splav, stvorio se humus i iznikla je bujna trava.Tračani su napustili ovaj kraj, a splav se jos dugo kretao po jezeru kao “ploveće ostrvo”.


Danas se "ploveće ostrvo" više ne kreće a sa obalom je povezano oborenim borovim stablima pa je svima lako pristupačno.

Plan je bio da prenoćimo u Plavu tu večer, samo još nismo znali gdje zubo. No to nas nije previše brinulo pa smo se odmah zaputili na Plavsko jezero.

planine iza jezera su Prokletije ... od samog pogleda na njih zastaje dah cerek


Plavsko-gusinjski kraj bogat je alpinističkim stazama i terenima sa najvišim vrhovima u Crnoj Gori (Maja Kolata - 2530 m i Maja Rosit - 2524 m nv).



Umjesto kule Redžepagice, naišli smo na ovu građevinu, bitno da je građena u istom duhu zubozubozubo


Po našem vodiču, u Plavu postoji prenoćište "Lovac" gdje možete dobiti sobu za male novce. Nama se nije svidjelo to što najprije pitaju odakle ste, pa onda na osnovu te informacije formiraju cijenu. Tako je cijena od 8-10 eura za sobu odmah narasla na 15, cim su culi da smo iz Hrvatske. Valjda kotiramo kao bogata nacija smokin

Do pred par godina radio je hotel "Plavsko jezero". Krasan hotel sa nekoć 254 mjesta, bazenom i sportskim terenima. Smještajni kapacitet drastično je pao na 56 mjesta nakon što su u hotelu neko vrijeme boravili prognanici, da bi nedugo nakon toga, zatvorio vrata za stalno. Šteta jer baš ima potencijala.



Igrom slučaja, smještaj smo pronašli s druge strane, u odlično uređenom eko kampu .



spavali smo u preslatkom bungalovu


dok sam ja fotkala, gora polovica je stvarala nova poznanstva cerek


a po noći nas je čuvala jarebica koja se smjestila na stablu ispred bungalova


Moram napomenuti da ovaj dio zemlje obiluje vodom, ali su tu na snazi redukcije struje, tako da je struje bilo samo tijekom noći. Ispred nas jezero po kojem se u mrklom mraku polako kreću ribiči, iza njega prijeteće strše ogromne Prokletije, milijun zvijezda sja punom parom ... ma milina cerek. Jedino se poziv na molitvu bez problema orio sa razglasa obližnje džamije, bit će da imaju svoj agregatcool, no i to nam je baš pasalo jer meni taj poziv na molitvu daje totalni mistični prizvuk cijelom ambijentu.

Slijedeće jutro bilo je rezervirano za posjet Gusinju i Vusanju.

Gusinje sa ostalim svijetom veže samo jedan put. On vodi do Gusinja i - natrag. Dalje se ne može. Dalje je državna granica, piramide, karaule i vojnici. Dalje su i neprohodne prokletijske planine “okovane ledom i snijegom” - kako veli jedna gusinjska pjesma. Negdje u njima, po vjerovanju starih Grka, nalazio se ulaz u podzemni svijet.
U davna vremena, neki turski nizam, ustrašen i zbunjen i samim dolaskom u Gusinje, napisa: “Ja sam u jednom mjestu na kraju svijeta”... Za mnoge - Gusinje je na kraj svijeta. Za Gusinjane - centar. Zato i kažu, ko ne vjeruje, neka mjeri.
Gusinje i svijet veže samo jedan put. Iz Gusinja mnogi odlaze u svijet. Iz svijeta rijetko ko dođe u Gusinje. Tako je sad, a tako nije bilo u starom “vaktu i zemanu”.
Poslije Grka došli su neopunomoćeni predstavnici nekog drugog, starog naroda. Uzoraše zemlju i posijaše sjeme. Kad sjutradan - na sjeme napalo ogromno crno jato. Ptice sve iskopaše i pojedoše. I ti se ljudi digoše i odoše. Tako kažu priče, davne i nesigurne.
Što nije zapisano - nije ni bilo, veli mudri hroničar Beseskija. Što je zapisano - to je bilo.
A zapisano je: U Ljetopisu popa Dukljanina iz XII vijeka, na 327. stranici, latinskim pisanijem, zabilježeno je da pored regija Onogošt, Moratia, Comerniza, Piva, Gerico, Com i drugih, ima i Gusenio. Mnogi su uvjereni da se Gusenio odnosi na Gusinje.
Pod svojim današnjim imenom prvi put se spominje u XV vijeku, kao stanica ka karavanskom putu izmedju Dubrovnika i Carigrada. Od tada ga sve češće ima u pisanim i nepisanim izvorima. Pominju ga mnogi: hodoljubci, putopisci, prognanici, pisci, špijuni, ćate, trgovci, hodže i kaluđeri, naučnici, istoričari, vojnici, paše i veziri, sultani i kraljevi, pismeni i nepismeni.
Jedno vrijeme, poslije Berlinskog kongresa (1878 - 79. godine) Gusinje je bilo “glavna svjetska tema”. Tada su u zvaničnim i nezvaničnim izjavama, carskim i kraljevskim besjedama, u mnogim međusobnim diplomatskim i drugim, javnim i tajnim susretima i prepiskama, predstavnici velikih sila često pominjali ovo mjesto. Oko njega je tada zamalo došlo do svjetskog rata.


(Zuvdija Hodzic)






trendovski frizeraj u centru grada


Iz Gusinja odlazimo još južnije, u 5km udaljeno selo Vusanje, posljednje selo na prije crnogorsko - albanske granice. Kada se u njega stigne, dalje se nema kuda. Stvarno smo na kraju svijeta. Sa svih strana okružuju nas visoke stjenovite planine - Prokletije. Albanci ih nazivaju Proklete planine - Bjesht e Nemuna. Ono što se uzdiže ispred nas je samo njihov obod, ali istovremeno i ulaz u njihov divlji i surovi dio.

Stanovništvo Vusanja čini gotovo 100% Albanaca. Ovi krajevi su poznati po veoma velikom broju iseljenika koji najvećim dijelom žive u USA. Svake godine, 2. kolovoza mještani ovog kraja organiziraju tradiocionalna okupljanja na Ali-pašinim izvorima, kojima po običaju prisustvuje veliki broj iseljenika iz svih krajeva svijeta.



Ali-pašini izvori izbijaju u podnožju Prokletija, u selu Vusanje. Nalaze se na 925m nadmorske visine. Voda izbija na dužini preko 300 m 2, ali snažno samo na nekoliko mjesta. Izdašnost Alipasinih izvora i za vrijeme suvih ljetnjih mjeseci iznosi 1 do 1,5 m 3 u sekundi.U proljeće, izvori daju i do tri puta veću količinu vode.Voda se najprije široko razlijeva, a zatim otiče ka rijeci Vruji.


Alipašini izvori i restoran Vodenica, koji nije radio tuzan


iza ove džamije je pogranična policija


Još malo korisnih informacija:
Iz Vusanja planinari imaju dvije alternative. Jedna je da krenu na jug kroz ledenjačku dolinu Ropojana koja se usjekla između lanca Vezirove brade i Karanfila sa zapadne i Bjeliča sa istočne strane. To je smjer ka nekadašnjim karaulama Zastan i Jezerce od kojih je ova prva u dosta dobrom stanju da može prihvatiti planinare i pogodna je polazna točka za uspon na jedan od vrhova Bjeliča, Rosni vrh -Maja Rosit (2524) i najviši vrh masiva, Jezerski vrh - Maja Jezerce (2694) koji se nalazi na albanskom teritoriju. Iz Ropojane moguć je uspon i na Karanfile (2480) ali uobičajeni markirani pristup na ovaj dio prokletijskog masiva je s druge strane, iz doline Grbaje. U dolini Grbaja postoji i planinarski dom kojim upravlja beogradsko PD Pobeda.
Druga mogućnost je da se iz Vusanja krene u pravcu istoka dolinom Bjeličkog potoka, koji svojim tokom razdvaja padine Bora sa sjeverne od Bjeliča sa južne strane. Markirana staza vodi do najviših vrhova u Crnoj Gori - Dobre Kolate (2528) i Zle Kolate (2534), a tu je nadohvat i vrh Kolate (2556) koji se nalazi na albanskoj strani.


Nama su ovo informacije za nešto što nam je u planu slijedeće godine. Da, vratit ćemo se opet cerek. Ovaj put imali smo namjeru ispitati koja je procedura prelaska iz crnogorski u albanski teritorij, te malo "osjetiti" kako je tamo. I divno je cerek.

Iza posljednje džamije u Vusanju dolazimo do pogranične policije gdje je potrebno obaviti "granične formalnosti". Policajci nam uzimaju putovnice, upisuju nas u nekakvu knjigu, zajedno sa detaljima gdje imamo namjeru kretati se i koliko dugo ostajemo. Jako su susretljivi i ljubazni, te nam čak nude da ostavimo auto u njihovom okrugu, što mi objeručke prihvaćamo smokin.
Bajkovima krećemo u ropojansku dolinu. Mnogi je uspoređuju sa slovenskom Logarskom dolinom. Ovako to izgleda (fotka je sa summitposta):


Nepuni kilometar nakon polaska, dolazimo do izvora Oko Skakavice, poznato još pod imenom Savino oko. To je najljepša plava boja koju smo igdje vidjeli sretan, u prirodi je još puno puno ljepše nego na fotografiji.





Iako smo imali namjeru pedalirati do karaule na Ropojanskom Zastanu (6-7 km od pocetne tocke), zbog nedostatka vremena a i ne bas najboljeg zdravstvenog stanja gore polovice odlučujemo se za povratak. Policajac nas je srdačno dočekao uz šljive i na domaću kafu. Ispričao nam je da se Gusinje i Vusanje tek po zimi pretvaraju u pravi kraj svijeta, pošto tada zna napadati do 2 metra snijega i zna se dogoditi da neko vrijeme stvarno budu izolirani, dok se ralica ne uspije probiti do njih, s vremena na vrijeme.

Odavde pičimo nazad za Žabljak, gdje stižemo kasno poslijepodne i dogovaramo rafting za sutrašnji dan. Rafting u trajanju od cca 3 sata košta 45 eur (ručak je uključen u cijenu). With my usual luck, taj dan je buktio veliki požar u kanjonu Tare tako da nam ujutro javljaju da je rafting privremeno odgođen. Na sreću, ipak se išlo pa smo pojurili na ukrcaj cool.

kanjon je zadimljen od požara, no kad smo krenuli nitko više nije obraćao pažnju na to


Uz ekipu Slovenaca i Crnogoraca plus jugonostalgicni skiper, znali smo da smijeha neće nedostajati. Naš brodić, od milja nazvan EXYU rofl napadao i preticao sve ostale raftove koji su nam se nasli na putu smijeh.

evo nas u napadu na strance


Tara je u ovo doba godine, zbog suše dosta pitoma pa nema opasnih brzaka i minimalne su šanse da ćete se prevrnuti tako da smo imali samo life jackete. Najbolji rafting je u svibnju, kada je rijeka nabujala od snijegova koji se tope. Tada je moguć rafting cijelom njenom dužinom i ide se u punoj ratnoj spremni. Naravno nas je odmah zagolicala ta informacija, pa se nemojte začuditi ako u proljeće pohrlimo i tamo smokin. Rafting cijelom dužinom Tare košta stotinjak eura i traje cijeli dan.

Kanjon Tare je dug 82 km i dubok 1333 metara što ga čini najdubljim u Europi, a drugim u svijetu, nakon kanjona rijeke Colorado.


ugostiteljske ponude ne manjka nigdje, pa čak ni ovdje party


na izvoru rijeke Ljutice


Ljutica je najkraća rijeka u Europi sa dužinom toka svega 170 m i kapacitetom vode od 1000 litara u sekundi. Toliko je brza i ljuta da presijeca mnogo veću Taru.


približavamo se velikom mostu na Đurđevića Tari


Most na Tari ručno je sagrađen 1938. godine i predstavlja najvrijednije djelo arhitekture dvadesetog stoljeća, na prostoru Crne Gore. Visok je 150m i dug 365m. Nezaboravan doživljaj je plovidba ispod njegovog najvećeg luka.




voda na izvoru je odlična party


požar tuzan


Nakon odličnog raftinga, zadnju večer u Crnoj Gori, provodimo šetnjom uz Crno jezero u Žabljaku.







Sutradan, uživajući u prekrasnim pogledima na durmitorske pašnjake, krećemo put Rijeke. Ovaj put smo se vraćali autoputom od Šestanovca do Žute lokve. Uz nekoliko kraćih pauza, put od Žabljaka do Rijeke trajao je nekih 10ak sati.

...još par fotki za kraj...




U sljedećem postu: mijenjamo državu i idemo na Triglav wave






- 10:02 - Komentari (8) - Isprintaj - #